Još kao dete sam slušao od starjih na većernjim poselima kako su o nekoj devojci govorili, koja je bila zrela za udaju, da će se teško udati i obično bi u tom trenutku neko od prisutnih samo prokoentarisao: Istina je da nije lepa, ni iz bogate kuće a ni pamet joj nije data, ali ima ono najvažnije – dobru dušu!
Jednom sam kao mladi, novopečeni novosadski psiholog bio pozvan u posetu kod starije koleginice i tamo doživeo nešto što je ostavilo duboki trag na moj kasniji život. Muž koleginicin je bio advokat i vladao umetnošću govora. Zadivljen njegovim korišćenjem reči nisam mogao da se oduprem iskušenju i u jednom trenutku sam iskazao svoje oduševljenje rečima: kako Vas je lepo slušati, uvek nađete za sve što govorite ne samo pravu reč već i pravi rečenički sklop!
Kasnije sam ga upitao kako je uspeo to da razvije, da li je to naučio ili je oduvek umeo da koristi reči na pravi način?
Odgovorio je: za to je potrebno doći u dodir sa lepim govorima da bismo shvatili šta nije lep govor a zatim imati jaku želju da govorimo ispravno, čisto i lepo.
Zapamtvši ovaj odgovor razmišljao sam godinama o njemu dok nisam shvatio svu dubinu poruke.
šta je ispravan govor?
Prvi uslov ispravnog govora je da se govori samo ako ima šta da se kaže. Govoriti radi govora je jalov posao! Ali ovo je samo nužni uslov ispravnog govora. Drugi, dovoljan uslov je da ono što je rečeno ne čini nikome zlo! Ovde već počinju teškoće.
Navešću nekoliko primera iz ličnog iskustva jer mi je to najpoznatije.
Jednom je jedan prijatelj izjavio da 99% svega što je naučio o dobrom životu duguje meni. Kasnije su dolazili zajednički poznanci i klijenti i govorili mi da taj isti prijatelj kad god spomene moje ime u kontekstu učenja ne propusti da to ne proprati nekim ciničnim, obezvređujućim komentarom.
Primer: “Milenko je rekao da kontakti sa majstorom ubrzavaju lični razvoj, ali nemoj to shvatiti bukvalno!”
Šta nedostaje ovoj rečenici?
Nije rečeno o kakvoj vrsti kontakta se radi i to se koristi kao osnova za drugi deo iskaza u kome se podstiče mašta sagovornika ukazivanjem na višestruko značenje reči kontakt: verbalni, telesni, emocionalni, virtuelni, potencijalni, direktni, nagovešteni, odgođeni, materijalni, posredni itd.
Primer: Jednom mi je preneta informacija sa skupa psihterapeuta na kome je jedna od prisutnih koleginica izjavila da je Milenko bio izuzetno kompetentan dok je učila od njega ali da sada verovatno ima organicitet uzrokovan moždanim udarom koji je preživeo!
Na istom skupu je druga koleginica izjavila da je Milenko loš čovek jer je napustio ženu i dvoje male dece.
Ispravan govor je kada se navede istina bez tumačenja.
Sta je čist govor?
Čist govor je ako se ne koriste ružne reči i psovke.
Čist govor je ako se o drugima ne govori loše.
Čist govor je ako se govori o podacima a ne o osobinama, trajnim stanjima i o ljudima.
Čist govor je ako se rečima ne prlja sopstveni um.
Čistim govorom se odstranjuje duhovna prljavština.
Čist govor popravlja svet.
Sta je lep govor?
Kada čujemo lepe reči poželimo i mi tako da govorimo. Lepota dovodi do ushićenja i leči rane nastale od duhovne prljavštine koja nagriza um.
Posle opisane posete sam odlučio da razvijemm veštinu govora i to onako kako sam to doživeo one večeri u poseti. Počeo sam da obraćam pažnju na ono što kažem i da govorim samo kad imam šta da kažem. To je išlo tako daleko da sam se i sebi obrćao učtivo i pažljivo. U sopstvenim unutrašnjim dijalozima sam se sebi izvinjavao kad god sam sebi nešto prebacivao.
Odlučio sam da koristim poslovicu “Ispeci pa reci!”Nastojao sam da unapred razmislim o onome što želm da saopštim i to mi je donelo puno ličnih nezadovoljstava. Obično nisam reagovao u nekoj diskusiji na vreme već tek kad se socijalni događaj završio. Pitao sam se zašto sam toliko odugovlačio da nešto kažem iako sam u tom trenutku znao da bi to bila prava stvar. Propuštena prilika da reagujem pravovremeno me je suočila sa sostvenim egom i iz te spoznaje sam izveo novo pravilo – da ne koristim reč “ja”!
Prolazile su godine a moj život se ispunjavao pravilima koja su me više sputavala nego oslobađala. Otkrio sam da su neka pravila bla u sukobu i na kraju sam odustao od većine pravila – progovorila je zona udobnosti u meni!
Razmislivši o sopstvenoj niskoj otpornosti na pritisak pravila koja sam sebi nametnuo, shvatio sam da je prava sloboda u spoznaji pravila kao okvira življenja a ne kao ograničenja. Korak dalje je bio uvođenje opšteg pravila, da je disciplinovan život izraz lične slobode.
I sada sam na putu da postanem disciplinovan u pridržavanju pravila dobrog života, da spavam dobro i dovoljno, da redovno meditiram, da mislim ispravno, da se dovoljno i redovno krećem i da se dobro i zdravo hranim. Uz sve to trudim se dua budem dobro raspoložen i da iznenađujem sebe nečim novim, još nedoživljenim, nečim lepim, pa makar to bio i jedan novi oblak iznad mora.
Srdačno
Vaš Majstor