Pišem ponovo posle dužeg ćutanja. Prvi povod za ovo javljanje je što sam pre desetak dana obećao mojim meditativnim učenicima i ostalima da ću početi ponovo da pišem jer sam shvatio da je bliski kontakt sa onima do kojih mi je stalo kao vazduh koji dišemo, što ga je manje to ga više želimo.
Drugi razlog je odgovor na jedno pitanje koje mi je postavio jedan od mojih studenata: kako da pomiri put znanja sa putem u onostrano?
Tokom proteklih 40 godina bio sam svedok živog interesa za onostrano (dakle čuda) kod većine onih koji su hteli da krenu putem ličnog razvoja. Mnogi krenuše tim plemenitim putem u nadi da će doživeti čuda, da će aktivirati kod sebe ono što mnoge dalekoistočne tradicije obećavaju, viđenje onostranih pojava. Ako se to ne desi čak ni posle 35 godine upornog i disciplinovanog hodanja po ovoj stazi, onda takvima treba dežurni krivac a to može biti samo majstor, naročito ako im nikada nije obećao aktiviranje sposobnosti viđenja onostranih pojava.
Ono što sam obećavao su bili sledeći iskazi:
- Neko se rađa sa izvesnim “ekstrasenzornim” potencijalima
- Ako već postoje takvi potencijali onda oni mogu biti aktivirani samo tokom tzv. kritičnih perioda razvoja mozga, ni pre ni posle (kritični period za aktiviranje nekog potencijala je period tokom koga osoba sa izvesnim potencijalom, ako se izloži dražima koje taj potencijal mogu aktivirati, ili ako izvodi neke aktivnosti koje ga aktiviraju – potencijal će se probuditi)
- Samo ako osoba nastavi da koristi novostečenu sposobnost neprekidno tokom narednih 4-5 godina, učvrstiće tu sposobnost i moći svesno da je koristi kasnije u životu
Šta se dešava ako se probuđena sposobnost ne koristi u dovoljnoj meri?
Pošto svaki mozak funkcioniše po principu “use it or loose it!”, i aktivirana sposobnost će se izgubiti, kao da je nikada nije bilo, jer će nervne ćelije propasti zbog neupotrebe. Osim toga, čak i empirijski dokazane ekstrasenzorne sposobnosti ne mogu da se koriste uvek, naročito ne onda kada osoba želi zbog nekih ličnih razloga da pokaže drugima kako raspolaže takvim sposobnostima.
Ovaj iskaz ću potkrepiti jednim ličnim iskustvom.
Pre nekoliko meseci me je pitala jedna meni bliska osoba da joj pronađem izgubljenu minđušu. Posle otprilike minut ipo sam precizno opisao mesto na kome se minđuša nalazila. Odmah smo se odvezli autom do toga mesta i pronašli izgubljeni predmet.
Sledeći put me je ista osoba zamolila da joj pronađem izgubljeni telefon. Pomislio sam “vidi mene, sad ću i to lako otkriti! ” Nažalost nisam uspeo, jer se moja sujeta uključila u sve!
Nekoliko nedelja posle toga me je ista osoba ponovo zamolila da joj kažem gde je izgubila telefon. Odgovor je bio: ispod suvozačkog sedišta tvog automobila!.I tamo ga je i pronašla.
U mojoj knjizi “Priče iz Indije” opisao sam životne istorije nekoliko osoba obdarenih “viđenjem” druge stvarnosti – čuda.
Tokom poslednjih nekoliko decenija su naučnici strpljivo prikupilli podatke o slepim osobama koje su bile u stanju da “čuju” prepreke ispred, pored ili iza sebe puckajući jezikom, cokćućii ili mljackajući. Ti zvukovi su se širili u prostoru oko slepe osobe i odbijali od čvrstih predmeta.Odbijeni zvuk je nadraživao ultrazvučne receptore smeštene u tkivu mozga označenom kao corpus callosum, koje spaja dve moždane hemisfere. Ako su osobe bile slepe od rođenja, mogle su da razviju ovu vrstu ekstrasenzorne sposobnosti, inače su ćelije zadužene za ultrazvuk iščezle zbog neupotrebe.
Ako je neko krenuo plemenitim putem ličnog razvoja da bi doživeo čuda – nalazi se na stranputici. Pritom nije put stranputica već čudo kao cilj!
Ovaj put donosi svakome bar dve očigledne koristi na duge staze:
- Održavanje onih funkcija uma koje bi usled neupotrebe iščezle
- Unapređivanje onih funkcija uma koje kod većine ljudi propadaju tokom starenja
Ako ima pitanja ili nejasnoća slobodno mi se obratite.
Srdačno Vas pozdravja
Vaš Majstor