Dok putujem vozom u Berlin gledam kroz prozor oblačno nebo, zelene livade i šume prošarane potocima i rečicama, nigde velike industrije po kojoj je Nemačka poznata u svetu.
Voz staje u Eisenach-u a na tabli stoji uz ime mesta „rodno mesto Jochannes Sebastian Bach-a“. To me podseti da danas nisam uzeo gitaru u ruke. Čudno je kako sada muziku drugačije doživljavam nego ranije. Nerado sviram za druge, samo za sebe jer ne volim da grešim a u sviranju su greške neminovne. Kad god pogrešim prvi sam koji greške postaje svestan ali svi oni dobronamerni ljudi oko mene često me diskretno podsete na uočenu grešku previđajući pri tome činjenicu da sam tu grešku davno uočio. Kakva je svrha onda kritikovati nekoga zbog učinjene greške ako je očigledno da ju je i on sam primetio?
Nisam još upoznao nikoga ko je tvrdio da voli kritiku. Neki su izjavili da im je kritika bila korisna, jer ako je konstruktivna i dolazi od mudrog čoveka neće biti saopštena u obliku „to nisi dobro uradio, ovde si zabrljao, ovo je velika greška, nemoj da ti se više desi“ već „Dobro je što si to uradio ali pokušaj sledeći put ovako, šta misliš o tome?“
Muzika je jedno od čuda koje se može rašćlaniti na sve komponente, naročito muzika od J. S. Baha koja ima matematičko-geometrijsku formu ali budi osećanja koja se teško mogu iskazati rečima!
Zna se da je to samo vibracija koja dođe i prođe, nekad ostavi duboki trag a nekad iščezne čim prestane zvuk. Da bi se uvo naviklo na muziku preporučujem da se slušaju različiti žanrovi jer se tako može profiniti osećaj za lepo.
Kad sam već kod lepog – primećujem već decenijama kako se neki prema pojmu lepog odnose bahato i površno. Lepo je ono što budi osećanja.
Da li je lep ukus koji nam prija? Lep je samo ako je više nego ukusan, ako je orgastički prijatan, inače ostaje samo ukusan.
Mirisi mogu biti mirisni i smrdljivi. Ako nešto prijatno miriše i budi osećanja iz prošlosti jer smo taj miris kao deca doživeli, on se može označiti kao lep jer ima u sebi više od kiča – trajnost.
Muzika i slike mogu biti kič i najčešće to jesu ali je pitanje ko o tome može da sudi?
Može svako prema sopstvenom osećaju za lepo ali i osećaj za lepo se razlikuje od čoveka do čoveka. Neki ga profine baveći se lepim a nekima zakržlja jer ga izlažu kiču i banalnostima.
Kako možemo znati da li nam osećaj za lepo zakržljava ili se poboljšava? Možemo samo ako sretnemo nekoga sa profinjenim osećajem za lepo i sa nepogrešivim radarom u sebi za prepoznavanje i razlikovanje kiča od istinske lepote.
Osećaj za lepo počiva na tzv. agensima socijalizacije kojih ima mnogo i svi učestvuju u oblikovanju estetskog osećanja. Povremeno se pojavljuju „estetske paradigme“ kao što su u književnosti, arhitekturi, slikarstvu i muzici romantizam, realizam, moderna ili onaj nesrećni pravac iz kraja dvadesetog veka poznat kao postmoderna koji potiče iz jedne od najvećih intelektualnih obmana čovečanstva (Alan Sokal, Jean Bricmont: Imposturas intellectuelles, 1997). Verovatno će se slično pokazati i za knjigu „Homo deus“ od Juvala Noaha Hararija jer je već sada očigledno da kolateralna šteta uzrokovana korišćenjem digitalnih medija opovrgava prognoze o budućnosti čovečanstva koje su u poslednjem delu knjige nagoveštene.
Obe ideje, i Postmoderna i homo deus ostavile su dubok trag u oblikovanju osećaja za lepo. Ako se neko već emocionalno odluči za Postmodernu, taj će verovatno grčevito braniti sopstvenu opredeljenost i previđati, negirati i obezvređivati činjenice koje govore protiv njegovog uverenja. Jer, uverenja proizvode osećanja pa se onda osećanja koriste kao dokaz da je uverenje ispravno što rezultira kognitivnim slepilom?
Kako se može izbeći ova stranputica ili vratiti na pravi put?
Nađite pravog majstora – majstor je svetiljka koja uvek gori i rasteruje tamu zabluda!