Svaki početak ispravnog puta sastoji se iz želje da se nešto promeni u životu, da se nešto dosegne, razvije, ostvari i svodi se na to da se nešto stekne ili nečim ovlada, ili da se nešto doživi o čemu je osoba slušala i poverovala da je moguće. Uz sve to ide i implicitno uverenje i nada da bi i ona mogla to isto da doživi, dosegne ili ovlada time samom činjenicom što je videla da neko time raspolaže – a obično se radi o neobičnim „moćima“. Tome prethodi verovanje u čuda što se u psihologiji naziva praznoverjima ili praznovericom.
Dakle ako je neko praznoveran onda će verovati u čuda kao i u to da je upravo on (ili ona) predodređen da ovlada putem ka čudima i da ispolji čudesne sposobnosti.
O tome sam slušao često od mojih meditativnih učenika kada su mi saopštavali da osećaju energije, vide svetlost dok sede mirno zatvorenih očiju u mraku, da osećaju moju energiju kako ih obuzima i upravlja njima pa onda „moraju“ nešto da urade što inače ne žele. Ako im se to što urade kasnije ne dopada onda sam ja kriv, a ako im se dopadne onda veličaju sebe.
Ako bih potvrdio njihovo viđenje svetlosti u mraku pomislili bi da tek što se nisu prosvetlili, a ako bih rekao da je to uzgredni produkt i da ne obraćaju pažnju na to što im se dešava već da nastave sa meditacijom, neki to shvate kao „unutrašnje čišćenje“ (kao da je um prljav pa može da se očisti a meditacija učini prljavštinu vidljivom i odstranjuje je) dok drugi postanu nezadovoljni misleći da ih ne shvatam dovoljno ozbiljno.
Oni koji veruju da mogu da osete energije obično učine mehanički skok od vere u suptilne energije i da su oni obdareni moćima ne samo opažanja već i upravljanja tim „finim“ i za aparate neprimetnim i nepostojećim energijama. Ako već mogu sopstvenom željom da upravljaju „isceljujućim“ bioenergijama onda ne mogu da shvate da im mnogi ne veruju i da ih nazivaju samozvanim isceliteljima. Među „bioenergetičarima“ postoji suglasnost o postojanju različitih vrsta bioenergije, kako i gde se ona nalazi i kako se može „zračenjem“ iz ruke preneti na bolesno mesto druge osobe kojoj ta energija nedostaje.
Ako već postoji želja da se stupi na put individualne meditacije, onda takvima predstoji da pronađu majstora. Gde se nalaze majstori i kako znati da je pravi?
Pravi majstori su retki i samo malom broju ljudi mogu stajati na raspolaganju. Jer – ako je majstor pravi onda neće sebe predstavljati kao masovnu robu jer se radi o unikatu, dakle o originalu.
Narodna mudrost kaže da svaki majstor zaslužuje svoje učenike i svaki učeni zaslužuje svog majstora. Iz ovoga proizilazi da se i majstor i učenik uzajamno procenjuju pre nego što se učenik prepusti vođstvu od strane majstora, jer majstor je pravi samo ako zna kako se iz stene izvlači duša a učenik samo treba da se prepusti putu i sledi majstorova uputstva.
Na jednom predavanu održanom na Budističkom univerzitetu u Yangunu u Mijanmaru Profesor Hla Myint je mojim meditativnim učenicima pričao o putu ka probuđenom umu i kao desetu etapu označio sticanje čudesnih moći. Pri tome je naveo da se te moći ne mogu iznuditi i da niko ko je do sada pokušavao da ih razvije nije uspeo, o tome sam već pisao u prilogu „o putevima i stranputicama“. Sposobnosti koje gledano spolja izgledaju kao čuda verovatno se mogu objasniti nekim biološkim zakonom koji nam još uvek nije poznat. Oni retki koji poseduju neke čudesne sposobnosti ne dive se sebi već ih smatraju nečim što se samo po sebi podrazumeva.
Osobe koje su tokom svog života meditirale bar deset hiljada sati često prepoznaju kod sebe neke od tih čudesnih sposobnosti ali postaju sigurne tek ako iza sebe imaju preko 50 meditativnih nedelja koje se sastoje od produženih meditacija u grupi koje traju po pravilu između jednog i dva i po sata.
Moj majstor je npr. Imao neku vrstu intuitivne sposobnosti da proceni nivo razvijenosti kognitivnih funkcija svojih meditativnih učenika. Iako se skoro nikada nismo telesno dodirnuli mogao je nepogrešivo da „oseti“ da li imam nekih zdravstvenih problema ili se nalazim u kritičnoj životnoj situaciji. Jednom me je iznenadio posetom u Nemačkoj jer je navodno „osetio“ da ne znam kuda da krenem. U Ameriku nisam mogao jer mi je istekla američka viza a za dobijanje nove je trebalo da se vratim u Beograd gde je Američka ambasada ionako bila zatvorena zbog ratova na Balkanu pa mi je preostalo da podnesem zahtev da me trpe u Nemačkoj do daljnjeg što sam i učinio ali je trebalo od nečega i živeti. Bez kontakata, bez znanja jezika, bez novca i stana sa 90 maraka u džepu vraćao sam se iz Frankfurta u Bad Soden gde sam privremeno boravio kod poznanika mog prijatelja. Udubljen u svoje crne misli odjednom primetih da preko puta mene u metrou sedi moj majstor!
Nisam ga video 10 godina, već je bio u poodmaklim godinama, prevalio je davno osamdesetu, ali još uvek živahan i miran samo je rekao da zna da sam u problemima i da radim samo ono što najbolje znam pa će sve biti u redu.
- Ali ne govorim jezik!, rekoh a on na to uzvrati:
- Brzo ćeš ga naučiti a novac nije u stvaranju već u prodaji i reklami!
Poslušavši njegov savet onako kako sam ga razumeo, krenulo mii je kao Muji u Las Vegasu!
(A kako je Muji krenulo u Las Vegasu pitate se verovatno kao što ga je i Haso pitao kada se vratio iz Amerike.
- Kartao sam se, reče Mujo.
- Pa ti ne znaš da se kartaš!
- Ma ne moraš ni znati, samo da znaš šta je ful, poker, triling i kenta i kad oni na kraju kažu šta imaju ti kažeš jaču igru. Ja u početku gubio dok nisam shvatio da su pošteni i da niko ne proverava karte, a onda kad mi je krenula karta ja samo poker i ful dobijao čak i kad drugi dele).
Kako je mene krenula karta?
Potpišem ugovor da prodajem filtere za prečišćavanje vode jedne američke firme. I prvo krenem sa prodajom i shvatim da mi ne ide ali saznam od moje direktne menadžerke iz Južne Karoline da mogu bolje da prođem ako napravim ugovore sa drugim prodavcima i dobijam proviziju za svaki filter koji oni prodaju.
Posle nedelju dana već sam imao 12 ugovora u džepu i postao najuspešniji prodavac u istoriji firme jer sam potpisao ugovor sa trgovačkim putnicima koji su prodavali lekove apotekama i bolnicama! (pretpostavljam da svako od vas zna da je nemačka voda jedna od najčistijih na svetu ali Nemci ne bi bili Nemci kada bi pili svoju vodu iz česme, radije kupuju u radnji ustajalu nego svežu izvorsku. Tako sam objasnio mojim prodavcima i da se u vodi nalaze i deterdženti, antibiotici i hormoni rasta – sve u homeopatskim dozama ali ako se godinama pije može i da napravi homeopatsku štetu!
I tako je to trajalo šest meseci dok nisam naučio da govorim Nemački kao Tarzan (I I Tarzan you Jane!). Tada me krene i psihoterapija i poslovno savetovanje!
Pošto su ljudi obično lakoverni odjednom počeše da kupuju američke filtere, ali je moj uspeh bio kratkog veka, jer su se Nemci dosetili pa počeli da proizvode još bolje filtere od amerikih i firma je ugasila filijalu u Nemačkoj!
Od tada prođoše trideset godina baš na današnji dan (na današnji dan je Dhalz Charma doputovao iz Nepala u Frankfurt i iznenadio me u metrou, nemajući podatak o tome da sam napustio ondašnju Jugoslaviju i došao u Nemačku i to je za mene bilo čudo koje još uvek nisam odgonetnuo!
Srdačno
Vaš Majstor